Kažu ljudi kad dobiješ dete da snu kažeš ćao ćao, kažu i da vremena za sebe baš i nećeš imati, ali niko vala ne kaže da će ti ruke otpasti tamo negde oko njihovog drugog meseca. Ako mene neko pita bebe ne bi smele toliko dugo da čekaju pre nego što prohodaju, čisto ako im je u interesu da im roditelji kasnije ne vuku ruke do poda. Kod mene možete izmeriti makar šest centimetara čistog viška. Dok se tako nosamo po kući prođemo s vremena na vreme i pored nekog ogledala pa onda zastanemo, ja da proverim je li mi se još nešto razvuklo u međuvremenu, a Nara da osmotri sebe. Od svih prizora koje joj možeš ponuditi taj joj je ubedljivo najdraži. Lice joj se ozari od miline kada se ugleda pa sebi obavezno udeli dugi smešak pun divljenja. I ništa ona sebi ne zamera. Ni to što joj je kosa na sve strane, ni to što joj obrazi prelivaju, ma baš je briga što je oko usta musava od mleka, ona je sebi divna. Dok posmatram taj ljubavni zanos uvek se pitam, je li to dokaz da smo svi rođeni sa veštinom da volimo sebe?
Svi znamo da na početku svake ljubavi prvo sledi udvaranje. Komplimenti, poklonjeni znaci pažnje, razmena nežnosti i upozavanje koji vodi ka prihvatanju svakog delića te osobe. Zato danas inspirisana svojom ćerčicom udvaram se sebi, a ja to najbolje znam kroz hranu. Činim to sa ovim malenim čokoladnim tartovima ispunjenim svilenkastim poslastičarskim kremom prepunim tamne čokolade i kvalitetnog putera iz Lidla koji ih čine posebno božanstvenim. Ispod sloja od čokolade kriju se maline koje pružaju čisto osveženje pri svakom zalogaju. Njih čuva najprhkija korica prepuna prepečenih lešnika i još onog putera. Na svemu tome počivaju oblačići od šama koji svaki zalogaj pretvraraju u poljubac. Ovaj kolač možda neće odneti sve naše nesigurnosti, ali će nas vraški približiti osećaju čistog blaženstva u kom ćemo zasigurno makar u tom trenutku biti zadovoljni što smo mi baš mi.