Moji roditelji su najveći ljubitelji talasa koje poznajem. Oni su nevreme na moru doživljavali kao priliku da se bace u najveće talase koje more ima da ponudi. Ja nikada nisam marila za to da me voda bacaka kako joj se ćefne i da uklanjam morsku travu tamo gde joj mesto nije, ali sam redovno išla za njima jer je bilo uzbudljivo. Od kada su se otarasili Vanje i mene leta provode na obalama Grčke, a tamo se talasi dešavaju bez kiše i svih drugih manje prijatnih stvari. Iznajmili bi kola i onda bi se vozikali po ostrvu u potrazi za onim čudesnim plažama što bacaju penu u visinu. Na tim putešestvijima su se silno gubili, cerekali, treskali o kamenje i usput pravili magične slike na kojima se uvek videlo koliko su srećni. Da se nisu od svih mora rodili baš na ovom Panonskom, verujem da bi moji roditeljo zasigurno bili surferi.
Za razliku od njih ja bih se u Grčku prvenstveno vratila zbog kolača. I kola bih iznajmila da obiđem ceo arhipelag u potrazi za onim najlepšim. Dok to ne dođe na red u svojoj malecnoj kuhinji spravila sam ovaj grčki kolač koji se zove portokalopita (pita sa narandžom) koji je nadasve dostojan svih onih bogova sa Olimpa. I sve to zbog tečnog zlata zvanog sirup. Kore za pitu se osuše i onda rasprše na sitne komade pa se utope u bogato testo od jaja, narandže i grčkog jogurta. Ispečen kolač se momentalno zalije sa hladnim sirupom i ostavi da se ohladi preko noći. Služite ga obavezno sa kuglom burbon vanila sladoleda i samo gledajte kako se topi preko sočnih prevoja ovog prelepog deserta. Najlepši jogurt grčkog tipa potražite u Lidlu i onda ste sasvim opremljeni da oživite najlepši deo Grčke u vašem domu.