Ako bih morala da biram najslađu reč onda bi to zagarantovano bila reč puslica. U detnjstvu baka Milena ih je najčešće pravila baš kao ove, punjene čokoladnim kremom. Jedna od mojih prvih uloga u kuvanju bila je da ubacujem kašiku po kašiku šećera u činiju dok mama muti fil. To je bilo dok još uvek nisam mogla da se izborim sa silinom miksera. To je takođe bio zadatak koji sam uvek ozbiljno shvatala i u čemu nije bilo ničeg napornog, naprotiv činilo je da se osetim važno i nezamenjivo baš kao taj šećer. Vremenom sam salvadala mikser pa sam avanzovala preuzevši i taj zadatak. Danas kad god mutim, a mutim često pa ponekad postane pomalo naporno, setim se kako je to nekada bio simbol mog trijumfa i odmah mi bude lakše.
Kada pravite puslice ceo proces je poetičan. Počinjete sa razdvajanjem žumanaca i belanaca što je ako mene pitate početak svakog ukusnog deserta. Nakon toga sa svakim ubacivanjem šećera podizaće se najslađi oblak koji možete jezikom da lovite oko sebe. Na kraju sami birate u kom obliku želite da se puslice osuše i kasnije u istom u vašim ustima da se istope. Filujemo ih čokoladom obogaćenom žumancima, prvo zato što nećemo da bacamo žumanca, a drugo zato što tako nastaju najkusniji filovi. Da bi ukus bio još posebniji dodajemo #deluxe namaz od karamelizovanog kestena koji sam pronašla u Lidlu i čašicu amareto likera za onaj ekstra spešl praznični ukus.